PI Tokyo 2021: Lucija Brešković u intervju za HPO web

PI Tokyo 2021: Lucija Brešković u intervju  za HPO web

Judašica Lucija Brešković, nekoliko dana prije odlaska na PI Tokyo 2020 za HPO web dala odgovore što očekuje od svog nastupa na PI Tokyo 2021.

Kompletan razgovor pročitajte ispod ovog teksta

 

Ovo će biti vaše druge Paraolimpijske igre u karijeri. Je li uzbuđenje kada ste primili vijest o plasmanu na POI bila jednaka kao i za Rio de Jainero i kakva su vaša očekivanja po pitanju medalja i rezultata?

 

Znala sam otprilike kada ću saznati hoću li se plasirati ili ne i pokušala sam biti spremna na tu vjesti ali ipak me nekako zatekla. Dok mi je Rio bio pravo iznenađenje kada nisam uopće znala da postoji mogućnost za odlaskom na Paraolimpijske igre, za Takio sam ipak znala da postoji velika šansa.

 

Ipak sam svjesna kako se nalazim u samom vrhu s još 7,8 judašica na rang ljestvici te da sve možemo međusobno odraditi solidne borbe. Iz tog razloga mislim da će i rezultat biti dosta tijesan i neizvjestan. Vjerujem da je sve moguće i jednostavno si ne želim zacrtati nikakve posebne ciljeve ili očekivanja. Vjerujem da ja mogu baciti svaku od njih, ali isto tako znam da neke od njih itekako mogu baciti mene. Dati ću jednostavno sve od sebe i nadati se najboljem.

 

 

 

Kada je i kako započela vaša sportska karijera? Kada ste prvi put došli na trening juda i otkrili svoj talent tom sportu?

 

 

Bilo je to proljeće 2011. godine. Moji brat i sestra su trenirali judo, a ja sam tada odlučila pitati trenera jesam li ja "prestara” za judo jer sam imala već 16 godina. On je rekao da sam dobrodošla i tako je sve počelo. Treninzi su se održavali u blizini moje kuće, svi smo bili početnici, a klub tek u svojim začecima. Mogla bih reći da smo na neki način svi zajedno tada krenuli u jednu novu priču koja je danas prerasla u nešto veliko, s puno uspješnih natjecanja i osvojenih medalja.

 

 

Koliko je pandemija utjecala na vaše pripreme za Tokio? Koliko vam je odgađanje paraolimpijskih igara pomoglo, a koliko odmoglo?

 

 

Mislim da je sve baš onako kako je trebalo biti. Ja sam imala mali operativni zahvat na leđima u siječnju 2020. god i leđa mi još uvijek nisu 100% oporavljena. Neko kratko vrijeme sam trenirala kući, ali jako brzo su dozvolili kategoriziranim sportašima da se vrate treninzima tako da smo nas 5,6 judaša iz kluba odmah mogli nastaviti s radom. Jedino što sam napravila grešku prošle godine zamrznuvši faks kako bih imala više vremena za treniranje što se u pandemijskom periodu pakazalo kao iznimno nepotreban potez. Ipak, na kraju krajeva sam nadišla i taj problem tako da se sada samo iskreno nadam da se ovo stanje koje je zateklo svijet više neće ponoviti.

 

Koji vam je do sada najdraži trenutak u sportskoj karijeri?

 

Moram priznati da mi je ovo najteže pitanje. Rekla bih da mi je Grand prix Baku 2019. god najdraže natjecanje i najljepše uspomene nosim u srcu s njega, iako sam tada završila na petom mjestu. Uvijek će mi ostati u posebnom sjećanju jer sam na tom natjecanju slavila rođendan s prijateljima iz raznih zemalja, dobila na poklon zlatnu medalju, a sam turnir je bio vrhunske organizacije.

 

 

 

Postoji li medalja koja vam je iz nekog razloga najdraža?

 

 

 

Neka to bude bronca s Europskog prvenstva u Odivelasu 2015. god. To je bila medalja koja mi je otvorila put u svijet u kojem sada živim.

 

 

 

Kakva je budućnost juda za osobe s invaliditetom u RH? Smatrate li da se u to područje dovoljno ulaže?

 

 

 

Ovo nije moje područje, ali mogu reći ono što primjećujem, a to je da mislim kako je jednako kao i u ostalim zemljama svjeta. Hrvatska je mala zemlja tako da ima i malo osoba s invaliditetom koje treniraju judo. Mislim da bi se primjerice moglo poraditi na pravednijem vrednovanju rezultata nas sportaša. Da se izjednači rezultat na Paraolimpijskim igrama s onim rezultatom na Olimpijskim igrama. Sve ostalo mislim da bi trebalo ići po načelu supstidijarnosti- početi od obitelji, odgajati djecu s idejom da nešto mogu nešto ne mogu te im omogućiti da rade ono što mogu i u čemu su dobra.

 

Da sportaši na svojim počecima znaju da postoji netko tko će ih uvijek gurati naprijed i poticati ih da se trude i vrijedno rade te im zauzvrat osigurati sve što im je potrebno za neprestan sportski rast i razvoj.

 

 

 

Što smatrate svojim najvećim kvalitetama u sportu kojim se bavite i što vas izdvaja od drugih sportaša iz iste discipline?

 

 

 

Prvenstveno bih navela tvrdoglavost, koja mi je ujedno i mana i vrlina. Ne može me nitko baciti toliko puta koliko se ja puta mogu dignuti. Nekad možda malo teže, a nekad lakše ali sam sigurna kako ću se baš uvijek dignuti na noge.

 

 

 

Postoji li neko natjecanje u vašoj sportskoj karijeri te rezultat s kojim nikako niste bili zadovoljni i rado biste vratili vrijeme i ponovili natjecanje?

 

 

 

Ne mogu reći da nisam zadovoljna jer mislim da na svakom natjecanju dajem najviše što mogu u tom trenutku, ali definitivno bih izdvojila Paraolimpijske igre u Riu jer mi je jako malo falilo do medalje.

 

 

 

Što u vašem životu smatrate najvećom motivacijom i utjehom? Što vas to uvijek gura naprijed i potiče da nikada ne odustajete?

 

 

 

Ljubav. Velikim slovom. Postoji Netko kome nisu bitni moji uspjesi, kome sam ja iznad svih medalja, padova, poraza, bilo kakvih životnih uspjeha i neuspjeha. Teško je nekad vidjeti sebe drugačije od onog što vidiš izvana. Ja jesam moj rezultat u sportu, ali ja nisam samo to. Jako sam zahvlna što mi Bog daje da to iznova i iznova mogu spoznavati.

 

 

 

Imate li neki ritual prije svakog natjecanja koji nikada ne propuštate obaviti i za koji vjerujete da vam donosi sreću?

 

Ne vjerujem da mi nešto donosi ili odnosi sreću. Možda mir, kao dar od Boga da je sve do sada napravaljeno tako kako je i da treba gledati naprijed i ići borbu po borbu. Nastojim prije svakog natjecanja otići na Brač u Dračevu luku jer mi je tamo najlakše pronaći taj Mir